Ivan Cerovac

 Glazbeni studio Cerovac najavljuje upise za tečajeve sviranja synthesizera, glasovira, violine, gitare, harmonike i tamburice. Upisi počinju 1. rujna a upisati se mogu početnici i napredni kao i svi uzrasti.

 Priredili smo za sve polaznike naših tečajeva i jedno iznenađenje: malu nagradnu igru!!

 Svi koji u razdoblju od 1.rujna do 30.rujna o.g. upišu, ili su već upisani, na  jedan od gornjih tečajeva, automatski sudjeluju u nagradnoj igri. Dvoje sretnika dobit će po nagradu.

 

1. Nagrada

 Pravi pravcati bicikl (novi, još neraspakiran)

 2. Nagrada

 Četiri ulaznice za koncert Zagrebačke filharmonije 16.10.o.g.

  

Imena nagrađenih će izvući komisija sastavljena od nastavnika GSC-a.

Rezultate izvlačenja tj. imena dobitnika objaviti ćemo 1. listopada o.g. na blogu.

Bilo kakav pravni put je isključen.

 

 

Glazbeni studio Cerovac

091/572 56 70

http://glazbenistudiocerovac.blog.hr

 

 

 

 

 

Odmah na početku dnevnika želim naglasiti da nemam nikakvih tajnih podataka. Svi podaci, za mene indicije, potječu iz javnih medija, novina ili televizije. I nastojim što manje nagađati.

No nepobitno je da je prošle godine u Vukovaru pao vojni helikopter i to upravo onaj s kojim su se povremeno vozili Mesić i Sanader. Ali i drugi uglednici. Istraga koja je vođena nakon pada helikoptera bila je vrlo, vrlo čudna. Površna, trajna i s vrlo malo podataka. Tako da javnost ni danas, sedam mjeseci nakon nesreće ne zna što su uzroci pada. Javnosti su se samo servirale priče, danas znamo da to rade soini agenti u medijima, koje su istinu skrivale a ne otkrivale.

MORH se nije htio nagoditi ni sa obiteljima preminulih u nesreći. MORH uopće, ponaša se kao da se nije ništa dogodilo.

I onda jučer na TV-u izjava supruga poginule bolničarke. Čovjek je čačkao malo tu a malo tamo i izjavio (otprilike) da je helikopter trebao pasti ali da je pao u krivo vrijeme.

To jedino može značiti da je helikopter bio "prepariran" da padne ali nestručno pa su stradali oni koji nisu trebali?

Ako je tome tako, tko je trebao?

Optužba je preozbiljna a da bi ostala bez odgovora. Ili je MORH država u državi. S kriminalcima na čelu?

bas da,pratila sam taj slucaj,nesto se zasutilo o tome,ni danas se nezna sta se dogodilo,ili bar ja neznam...inace nova sam tu i bas vas pratim.

Uvijek postoje zavjere šutnje. A onda ostaju samo indicije i pokušaji zaključaka.

 

 

 

 

Dosta davno došla mi je u ruke neka knjižica s puno pametnih izreka, citata, savjeta itd. Ma koliko sam se trudio knjižicu u gomili mojih knjiga nisam uspio pronaći. Pa ipak bi želio, barem po sjećanju, prepričati jednu poučnu priču.

 

Jedan stari mudrac (no barem u bajkama su mudraci stari i poštovani) pričao je svojim učenicima. „Kad sam bio mlad, bio sam revolucionaran, željan velikih promjena i preokreta. Zato sam molio Boga: „Bože daj mi snage da promijenim na bolje cijeli svijet“.

 

Kad sam došao u srednje godine uvidio sam da neću moći promijeniti svijet. Tada sam počeo moliti Boga:“Bože daj mi da promijenim na bolje ljude iz moje obitelji, moje učenike i suradnike!“

 

Ni to mi nije uspjelo. Nisam uspio promijeniti ni svijet ali ni ikoga od mojih članova obitelji i suradnika.

 

Sad kad sam star, shvatio sam koliko sam pogriješio. Zato sad molim:“Bože, daj mi da na bolje promijenim sebe. Ako promijenim na bolje sebe, možda ću doprinijeti da se i djelić svijeta promijeni na bolje“.

 

Ah, baš smo neki dan muž i ja razgovarali o tome koliko smo se promijenili od vremena mladosti, koliko nam se čini da sada, nakon određenog životnog iskustva, puno bolje razumijemo neke stvari za koje smo i u mladosti bili uvjereni da ih razumijemo, a sada ih shvaćamo potpuno drugačije. I onda smo se pitali - a kako će to biti dok postanemo još stariji? Možda bi već sad trebalo malo bolje osluškivati starije ljude i učiti od njih?

Ipak, činjenica je da je svijetu potreban i polet mladosti i mudrost starosti, pa čak i činjenica da mladi vole ignorirati savjete starih.

Zanimljivo mi je, također, da se djeca najčešće puno bolje slažu s bakama i djedovima nego s roditeljima. ;)

Možda i možemo promijeniti svijet ali je sigurno, da već od mladosti, moramo prihvatiti sebe, prihvatiti druge, prihvatiti svijet i onda sve započeti mijenjati istim tim redom.

Bajka

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."

Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!"

Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."

Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.

Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.

Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.

Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj.

Ovaj tekst nije moj. Dobio sam ga, a kako drugačije, od mog prijatelja Tomice. A kako sam vrlo loše raspoložen, tekst baš odgovara mom stanju.

Jako lijepa priča! :)

 

Bilo je ovdje već govora o odnosu Katoličke crkve i države, o vjeronauku, o propovijedima. Sve takve napise sam komentirao, ukoliko sam stigao. Nedavno se ovdje raspravljalo o vjeronauku u školi. Ispostavilo se da je vjeronauk u školi osiguran međudržavnim ugovorom Republike Hrvatske i Svete Stolice. Tako da ove moje opservacije o vjeronauku u školi, da ili ne, ne mogu utjecati na stvarnost, nego su isključivo moja razmišljanja, mene kao katolika.

 

Gdje god se u svijetu crkva previše približila vlasti (bila ona demokratska ili ne) crkva je loše prošla. To se događa i Crkvi u Hrvata. Samo što to oni ne vide. Imati od države zagarantirane beneficije to na dugi rok crkvi škodi. Imati onda kad mnogi nemaju, tako crkva sigurno nije zamišljena. Isus Krist nije propovijedao „blago bogatima“, nego „blago siromašnima“. Isus Krist nije vodio život bogatuna dok bi njegovi apostoli ostali „raja“. Sve dakle što crkvu čini unosnim poslom izravno je upereno protiv Svetog pisma i učenja Isusa Krista.

 

Svakom koga zanima kako izgleda vjeronauk u školama neka odmah pročita knjigu Jože Horvata „sedmi be“. Pa ako se izbace oni dijelovi knjige koji su komunistička propaganda, još uvijek ostaje dovoljno prostora za sagledavanje problema.

 

Odrastao sam u vremenu kad je Crkva u Hrvata doista bila proganjana i siromašna. Tada je bila bliže Bogu nego danas. O vjeronauku u školi dakako nije moglo biti ni govora. Naprotiv, nas vjernike se javno sramotilo i proglašavalo nas se „zatucanim nazadnjacima, reakcijom“.

 

Ali zato smo odlazili na vjeronauk u crkve. U mojoj mladosti bilo je čak zabranjeno održavati vjeronauk u bilo kojoj prostoriji osim u samoj crkvi. Pa smo se smrzavali zimi. Ali su zato na vjeronauk dolazili samo oni koji su to zbilja iskreno željeli.

 

Ono što je za mene bitno u razmišljanju o vjeronauku u školi ili crkvi jest da smo se mi, dolazeći na vjeronauk u crkvu, vezali na tu crkvu. Pogotovo sam imao sreće ja s odlaskom na vjeronauk u Baziliku Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj, gdje su se nama i našem odgoju posvetili Isusovci, mladi studenti teologije ili filozofije(tada su se ti studiji nalazili tu). Uz vjeronauk tako smo dobivali i dodatni odgoj od toga kako treba učiti (isusovački studenti su bili marljivi do iznemoglosti), ponašati, pa sve do toga kako se baviti športom. Odlazili smo i na izlete. I tako postepeno od polaznika vjeronauka sve više nas je postajalo ministrantima. Veza s Isusovcima je bila još intenzivnija i poučnija.

 

Iz samo moje generacije mogu nabrojati bez većih problema barem 60 kolega ministranata, mojeg ili bližih godišta, koji su završili studije, rade u svojim strukama, žive u složnim brakovima. Da, od tih šezdesetak samo je jedan otišao krivim smjerom počeo piti i naprasno umro.

 

Tako je Isusovačka Bazilika bila rasadište i vjere i odgoja. I svi koje sam ovdje spomenuo do danas su vezani na Palmotićevu. A kroz Baziliku u Palmotićevoj prošle su brojne generacije i prije i poslije mene.

 

Svatko razuman može  lako uvidjeti (mislim da to ne moram dokazivati), da škola takovu ulogu na školskom vjeronauku ne može preuzeti, čak ako načas zanemarimo činjenicu da vjeronauk predaju po mnogim školama nekvalificirani nastavnici. Mladi se više ne vežu uz crkvu, pa koliko ih bilo da bilo, te ih u crkvama, uz neke iznimke kao što je Dugo Selo, i nema. Svećenici (redovnici i biskupijski) preopterećeni su školskim vjeronaukom. Ali to će rijetko koji priznati jer školski vjeronauk donosi moć koje se teško odreći.

 

Ali i za mlade je vjeronauk postao samo još jedna školska obaveza. Koju se ispunjava jer se mora a ne zato što se to želi.

 

Dio pastoralnog rada  svećenicima otpada. Postaju činovnici a ne zavještatelji vjere. A kad je Isus Krist ustanovljavao svećeničku službu sigurno nije htio osnovati činovnike-svećenike.

 

Dakle, moje je mišljenje da je bilo bolje kad se vjeronauk održavao u crkvama (ili crkvenim prostorima), da je siromašna i proganjana crkva imala više uspjeha i veću karizmo od ove današnje i da ovakva crkva kakvu doživljavamo danas nije u skladu sa svojim poslanjem koje proizlazi iz našeg „ustava“ Svetog pisma.

 

 

Napomene:

Pretpostavljam da to što hvalim Isusovce, njih neće baš razveseliti. Barem to što ih hvalim ja. Moje tumačenje poslanja crkve  naići će na svaku moguću kritiku konzervativnih katolika koji bi htjeli da sve bude „kao prije“. A ono „prije“ nam je donijelo komunizam. A što se tiče vjeronauka u crkvi, možda se vrijeme tako promijenilo da me je pregazilo. To sam onda ja kriv.

tagovani ste. pogledajte pravila na mom blogu

Kad su se u jesen 1990 u Školskoj knjizi u Zagrebu održavale trodnevne konzultacije, pred kraj trećega dana ustao je jedan svećenik (da ga ne imenujem) i rekao doslovno: 'U ime kakve demokracije raspravljamo o obliku vjeronauka u školi. Biskupi su odlučili: Bit će to konfesionalni vjeronauk!" I bi tako. Škola je postala mjesto gdje djeca uglavnim skupljaju informacije o vjeri, a odgoj u vjeri u velikoj mjeri izostaje. Nakon 15 godina pastoralnog rada u crkvi čiji je vjeronauk priznat, ali koja ga ne izvodi u skoli, mogu ustanoviti da je ovaj oblik pouke u vjeri sugirno slabiji od tzv. "nedjeljne škole" koju smo imali ranije. Djeca ne uspjevaju postati dio vjerničke zajednice jer vjeronauk uče za ocjenu iako se vjeroučitelji jako trude ne biti samo informatori, već i formatori.

Relativan je to pojam "kao prije". I ja bih isto da bude "kao prije" kada su svećenici živjeli sa svojim narodom. Jako mi je teško shvatiti zašto je papa, zašto su naši biskupi pristali na takav dogovor. Jako, jako velika greška. :(

Morat ću te malo redovitije čitati.

1987.god. u Muenchen je stigao jedan stariji kolega dirigent kojeg sam površno poznavao. Na moje veliko iznenađenje javio mi se i pozvao moju suprugu i mene na svoj prvi nastup u muenchenskoj Bavarskoj državnoj operi. Ne mogu se sjetiti što je dirigirao ali znam da sam još prije izvedbe bio kod njega i komentirao mojoj supruzi kako kolega odlično i mlado izgleda. Gotovo mlađe od mene.

Usred drugog čina dirigent o kojem pišem odjednom se srušio. Nadstala je zabuna. Ali ne kod hitne lječničke službe koja je u Njemačkoj uvijek prisutna na ovako velikim priredbama. No, dok je lječnik iz svoje prostorije (nekih 100m) stigao do kolege dirigenta mogao je samo ustanoviti smrt.

Iduće nedjelje dirigirao sam na komemoraciji dijelove Mozartovog Requiema.

Tako to brzo ide.

Ni onda pa ni puno godina kasnije, pa ni u ratu, nisam ozbiljno razmišljao o smrti. No s godinama, valjda, i ta tema se nametnula. Sve češće mislim na prijatelje i poznanike koji su, iako mlađi od mene, već davno otišli na drugi svijet. I jedva da ih se danas više netko sjeća. Na neki način me to umiruje. Nisam nezamjenljiv. Meni dragi i mili snaći će se i bez mene. Moji poslovi? Vodit će ih netko drugi. I kugla zemaljska će se dalje okretati. Nikakav manjak ni za povijest ni za čovječanstvo.

Koja je smrt najbolja? Za mene sigurno ona kako je umro moj kolega dirigent. No nisam te sreće. Hoće li to biti skoro ili imam još vremena? Hoće li to biti duga i teška bolest ili će me kakav mladac pogaziti skupim BMW-om?

Ili ću pasti u krevet i dugo bolovati oviseći o njezi i milost okoline? Nemam odgovora. Bolje tako.

Da ne bi gospon mrak rekao da to nema veze s politikom želim konstatirati da smrt zahvaća cijeli niz državnih institucija. Zdravstveno, pa mirovinsko osiguranje npr. Pa i gospodarstvo. Posao s mrtvacima cvijeta.

A da ne velim kako se pogrebi u nas pomalo pretvaraju u skupe poduhvate koji prerastaju svoju namjenu i iako im se nastoji dati kršćanska obilježja, to s kršćanstvom nema veze.

Kako dakle neznam kad će mi zazvoniti zvono, napisao sam oporuku koja obuhvaća samo moju bolest i smrt. Tako da znadu. Drugo i nemam što ostaviti. Da, i moja preporuka svakome. Donirajte na vrijeme i to pismeno svoje organe. Možda nekom pomognemo.

nisam mogla odoljeti da ne napišem svoj osvrt na ovu temu jer to je nešto o čemu razmišljam često, ponekad intenzivno, uglavnom neutemeljeno s obzirom da mi je tek 41.......
život mi je donio neka iskustva koja baš i ne priliče nekom mojih godina i jednostavno, smrt kao opcija mi se nametnula u jednom času....nikakvo stanje duha već tjela.....operacija srčane greške sa 28 godina.
Reći će netko, trivijalna stvar, ali meni je to iskustvo nekako jako teško palo....
sad nisam bolesna mada imam određene tegobe....više subjektivne nego objektivne, ali ne mogu ih ignorirati....
uglavnom, živim svakodnevni mali život, podižem troje djece....ponekad se mjesecima ne sjetim da bih mogla umrijeti pa onda svaki dan mislim o tome.
Nisam napisala oporuku jer mi se čini da bih time priznala !?!?! mogućnost da se tako nešto desi pa jednostavno pokušavam ignorirati takve misli.....a opet s druge strane svijest o vlastitoj prolaznosti tjera me svaki dan da se trudim biti bolji čovjek, bolji roditelj.....dati svojoj djeci i ljudima koje volim što više od sebe jer sutra možda više neću imati priliku:)....
i što reći?...ma nema se tu što puno reći.....kad dođe, doći će....

pocinjem vjerovati u znakove......pisuci novi post upala sam na kratko u
svoju paranoju koja me jako dugo nije uhvatila,a vezana je za onih 10 sekundi bez zraka kad skontas da svega oko tebe sto volis,pa ni tebe samog jednog
dana nece biti.......i onda se sekunde pretvore u minute,one u sat/e razmisljanja
o svrsi postojanja.....nakon nekoliko minuta u nastojanju da skrenem misli
s te teme reko idem na portal procitat nekaj veselog i prvo kaj ugledam:
"MISLITE LI NA SMRT?!-drito u glavu.....pa eto mislim,mozda i precesto.....
sad se smijem slucajnosti......mislim da je to neizbjezo promisljanje
svakog pojedinca,ali mislim da mu treba posvetit malo vremena,
najveci dio vremena bi trebali zivjeti za sada i ovdje,za sadasnje trenutke,
i uzivati u njima sa sto manje optrecenja prošlošcu i prognoziranjem
buducnosti.......sjetiti se koliko puta ste nesto htjeli zapoceti,pa niste sigurni jeli
pravo vrijeme za to ili kada bi bilo?! PRAVO VRIJEME JE SADA da krenete
na toliko odgodivano putovanje,fitnes,date otkaz,nazovete pobogu prvi starog
prijatelja i kazete prvi carobnu rijeci "oprost",ma k vragu i sve pozovite
tu curu(decka) na kavu koju vec godinu dana promatrate,ako vas tisti priznajte zeni di ste bili proslu noc(sala)..... vrijeme je jedino sto nas moze preduhitriti ,zato krenite..............pozzz(malo sam se uzivila,odlican blog)

svjesna sam činjenice da će kad tad pokucati na vrata života i onda neka to bude brzo, bez oklijevanja, a ne ono hoću-neću.
Strah me teške bolesti (priznajem jako), muka, patnji, jer nažalost toga sam se nagledala kod bliskih osoba, ali same smrti...ne

Prvi put me upravo takvo pitanje šokiralo u petom razredu kad sam ga čuo od patera Anselma dok smo šetali franjevačkim vrtom. Onda sam naučio da ne treba zaboravljati to pitanje, iako znam da nisam spreman ni za obične odlaske ili preseljenja i imam previše nedovršenih poslova. A ja bih volio otići kao moj otac, u snu.

 

Ako ste vrlo mladi onda o starosti najvjerojatnije ni ne razmišljate. Ali ona se bliži. Doslovce svakim danom. No poimanje starosti se rapidno mijenja. Društvo postaje sve starije. Mladih i onih najmlađih je sve manje. Onih 60+ je sve više.

Više se ne smatraju starima oni od 70 nego oni od 90 pa dalje. Sve do 100 i preko te magične granice. Raspolažem njemačkim statističkim podacima koji kažu da je u Njemačkoj prije 30 godina živjelo oko 30 stogodišnjaka dok ih danas ima više od 10 000 (Spiegel 17.12.2007).

Iako nemam statističkih podataka za Hrvatsku vrlo vjerojatno će se uskoro i u nas pojaviti taj trend starenja. U svemu i onako slijedimo Njemačku.

Njemački Focus predviđa da će u budućnosti starci sve više utjecati na razvoj društva. Zahvaljujući mogućoj visokoj starosti starci postaju važan gospodarski čimbenik. Sve više sedamdesetgodišnjaka upisuje se na fakultete i studira. Njemački umjetnik Joahim Heesters (nizozemskog porijekla) kojem su pune 104 godine još danas stoji na pozornici i nastupa u operetama. Focus kaže dalje da kod starijih ljudi ljubav i seks igraju sve veću ulogu. Ovo posljednje mi se posebno sviđa.

Pa tako i pisac ovih redaka točno od danas treba poživiti još ravno 38 godina kako bi došao do 100. Pa da vidimo. Možda vas budem toliko dugo gnjavio na ovim stranicama. Sve ovisi o genima kažu stručnjaci. E pa pitat ću gene.

I Hanna Honty je nastupala u operetama kao starica. Više nije mogla pjevati, doveli bi je na pozornicu i posjeli na stolac, a ona je prošaputala tri riječi i već cijelo je peštansko kazalište skandiralo. Malo je međutim takvih osoba s karizmom, ljudi se uglavnom ne znaju maknuti s pozornice kad već dojade svima, pa i svojoj najbližoj rodbini.

Jedan od prvih većih zborova koje sam preuzeo bio je Saengerzunft u  jednom živopisnom gradiću 30tak km južno od  Muenchena. Iznenada mi se pružila ta prilika, ugovor je bio vrlo povoljan i ja sam prihvatio.

Saengerzunft Wolfratshausen bio je poluprofesionalan zbor sastavljen od jednog dječjeg zbora, muškog zbora, ženskog zbora i mješovitog zbora. Dječji i ženski zbor imali su probe tri puta tjedno a muški i mješoviti četiri puta tjedno. Ukupno preko dvije stotine pjevača. Nad svim tim bdio je predsjednik i menadžer zbora gospodin Herbert Kolhaase, tada već u mirovini pa se mogao potpuno posvetiti zboru.

U zbor sam i došao  zahvaljujući gospodinu Kolhaaseu jer je bilo više natjecatelja a on je upravo htio mene.

Svi zborovi su imali svoje zborovođe. Saengerzunft Wolfratshausen je tražio umjetničkog voditelja. Dok su zborovođe svih zborova bili uglavnom mjesni nastavnici glazbe od umjetnčkog ravnatelja se očekivalo nešto više. Naime, dijelovi muškog, dječjeg i ženskog zbora nastupali su kao ispomoć u kazališnim predstavama obaju opernih kuća u Muenchenu ali i kao ispomoć u koncertnim izvedbama velikih vokalnoinstrumentalnih djela. Dakako da je bilo više ponuda i tu je umjetnički voditelj trebao odlučivati s kime će se raditi i koja djela će zborovi uvježbavati a koja ne. Uz umjetničko vodstvo cijelog pogona preuzeo sam kao zborovođa i muški zbor a ubrzo sam na kotarskoj skupštini izabran i kao „Kreischorleiter“  dakle kotarski zborovođa na neki način odgovoran za rad svih drugih zborova u kotaru.

Počeo sam raditi u rujnu i tek sam se uhodavao a već je došao Božić. Dakako da niti s jednim zborom nije trebalo uvježbavati božićne pjesme – to su oni naprosto imali na repertoaru. I tu sam po prvi puta doživio nešto što nikad prije ni kasnije nisam vidio i zbog čega pišem ovaj tekst.

Kompletan postav Saengerzunft Wolfratshausen, dakle svi zborovi, tradicionalno, već godinama, na Badnjak ujutro su pjevali u velikoj Kotarskoj bolnici. Nisam mogao vjerovati. Još nekako djeca ali žene, domaćice, zauzete s pripremama za Božić došle su sve i oko 10 sati smo počeli s izvedbama. I to je gospodin Kolhaase s upravom dogovorio tako, da je svaki zbor pjevao na svakom odjelu. Bio je to jedan vrlo kompliciran plan koji nisam shvatio ali to i nije bilo potrebno. Bilo je točno predviđeno da ja kao šef dirigiram barem jedanput svakom zboru. I tako smo krenuli bolnicom. Mene su u prolazu zborova dodavali poput lopte. Koji puta nisam ni znao na koji odjel idemo. No to je bilo svejedno. Bilo je dovoljno vidjeti lica sretnih pacijenata ali i lica mojih pjevača. I oni su bili sretni. Nekom igrom slučaja uvalili su mi dječji zbor upravo pred Porodiljskim odjelom. I prva pjesma koju smo izveli bila je „Ihr Kinderlein kommet“ (Dođite vi dječice, vrlo stara pjesma iz 1790.god.) Naravno da su zasuzila oka svih sadašnjih ili budućih mama koje su eto, Božić morale provesti u bolnici. Mališani iz zbora su bili ponosni:“Kad mi tako lijepo pjevamo svi se rasplaču“. Gotovo u isto vrijeme primijetio sam da ravnatelj bolnice, gradonačelnik i mjesni župnik također obilaze bolnicu i daruju svakom pacijentu dar. Bilo je pomalo smiješno gledati anđelčiće koji su išli s njima i pomagali im nositi darove. Bila su to djeca obučena u bijele haljine s prišivenim krilima, ali sve od reda mali Turci, djeca pomoćnog osoblja bolnice.

Nakon jedno 2 sata obilazak je bio završen. Svi smo se okupili u velikom predvorju bolnice i otpjevali „Tiha noć“ u jednoj fenomenalnoj obradi a naše pjevanje je internim bolničkim razglasom prenašano u sve odjele i bolesničke sobe.

Ta ideja nastupa zbora u bolnici uoči tako velikog blagdana ostavila je na mene veliki dojam. Ništa slično nisam ni čuo ni vidio od onda, daleke 1979.god. do danas.
 

Jako lijepa gesta :)

Ima nekih bolnica u kojima bih volio biti, mada ne baš u praznično vrijeme. A i u Münchenu bih volio biti, čak i u praznično vrijeme.

 

Na portalu Katolici na internetu pronašao sam slijedeći tekst. Govori o političkoj izjavi jedne komisije Hrvatske biskupske konferencije. Dakle Crkva u Hrvata se ponovo miješa u politiku.

Sjednica Komisije HBK Iustitia et pax Zagreb, 11.12.2007. Komisija Iustitia et pax apelira na poštivanje Ustava i institucija, posebno Sabora kao najviše instance iz koje proistječe mandat Vlade. Komisija isto tako smatra da se ne smije derogirati odluka Sabora u vezi primjene ZERP-a Pod predsjedanjem biskupa Vlade Košića, Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax održala je u ponedjeljak 10. prosinca u prostorijama Tajništva HBK u Zagrebu svoju redovitu sjednicu. Između ostalih aktualnih pitanja iz društvenog i crkvenog života u Republici Hrvatskoj, Komisija se posvetila razmatranju pitanja vezanih uz problem zaštite hrvatskih vodnih izvora i Jadrana, ističe se u priopćenju sa sjednice. "S obzirom na odgovornost koju naš naraštaj ima s obzirom na vodu, kao naše veliko nacionalno bogatstvo, Komisija smatra da je potrebno sve učiniti u svrhu njezine zaštite i očuvanja. To je poglavito dužnost Hrvatskog sabora, koji treba donijeti primjerenu legislativu s obzirom na to prevažno pitanje. Gledano s motrišta da je potrebno uskladiti hrvatske zakone s europskim zakonodavstvom, a polazeći sa stajališta naše odgovornosti prema svemu stvorenome, Komisija u svezi tematike o vodama drži važnim istaknuti da se moraju poštivati osobito dvije dimenzije: voda je naše nacionalno bogatstvo te socijalni aspekt kojim se svakom stanovniku naše zemlje treba jamčiti osnovne potrebe korištenja vodom. U tom kontekstu Komisija će u budućem razdoblju objaviti i predstaviti dokument o toj tematici. Slijedom događaja vezanih uz održane parlamentarne izbore Komisija apelira na poštivanje Ustava i institucija, posebno Sabora kao najviše instance iz koje proistječe mandat Vlade. Također Komisija smatra da se ne smije derogirati odluka Sabora kao vrhovnog zakonodavnog tijela u zemlji s obzirom na primjenu tzv. zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa u Jadranu što je u konačnosti u interesu i naših susjeda. Komisija je već poduzele neke korake u svrhu suradnje osobito s Komisijama Iustitia et pax Bosne i Hercegovine te Slovenije, a surađivat će i dalje i s ostalim europskim komisijama", ističe se u priopćenju sa sjednice. IKA


Međutim, na moje veliko iznenađenje nisu se javili inače revni kritičari katoličke Crkve, biskupa i svakoga tko joj ovako ili onako pripada a usudi se reći nešto o problemima društva.  Eto, sad su i biskupi za ZERP i valjda je to razlog da nema kritike. Naime, izgleda da o ZERPU u Hrvatskoj postoji široki konzensus: treba ga proglasiti. I sad kad onda biskupi govore nešto niz dlaku onda je to dobro. Onog trenutka kad kažu nešto što nekima ne odgovara smjesta se javi kritika, koja sama po sebi ne bi bila ništa loše, da ta kritika ne nosi u sebi i mišljenje da se Crkvu treba zabiti u sakristiju pa neka ona od tamo priča priče svojim ovčicama.

Takav način mišljenja poznat mi je još iz doba komunizma. Komunisti su naime nastojali producirati "napredne" biskupe i svećenike koji bi eventualno nešto rekli što bi odgovarao bratstvu i jedinstvu, nesvrstanosti i "našem putu u socijalizam" i u "reakcionarne" biskupe i svećenike od kojih se ništa dobro nije moglo očekivati. U nekim zemljama komunisti su imali dosta uspjeha s tom taktikom. U Hrvatskoj, onoj socijalističkoj pak ne.

I najžešći kritičari Crkve morati će akceptirati činjenicu da Crkva postoji i da se glasa uvijek onda kad ona tio smatra potrebnim. Dakle, kritičari neka i dalje kritiziraju a Crkva će govoriti kad treba. I jedni i drugi zadržavamo potpunu slobodu govora ali i kritičkog osvrta na rečeno. Možda je tako vuk sit i koza cijela.

Ne kužim, zašto Crkva ne bi smjela reći svoje mišljenje? Nedostaje nam vrijeme kada se iza polnoćke popisivalo ljude koji izlaze iz crkve da bi se moglo provoditi sankcije nad njima? Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i biskupi. A biskupi su javne osobe pa imaju pravo svoje mišljenje izgovarati javno. Ako pri tom zvuče licemjerno, čine samo štetu sebi. A problem je političara hoće li se na to mišljenje obazirati, hoće li ga slušati i nastojati provoditi ili će ga ignorirati. Svojom reakcijom na to mišljenje, opet političari stvaraju sliku o sebi. Ako želimo da Crkva šuti, onda moramo mijenjati ustav.

Potpuno se slažem sa svim izloženim ( tvojim osvrtom ). Mislim da bi crkva ipak trebala odrađivati svoj posao i prikloniti se narodu, dati mu dodatnu vjeru i utjehu, a politika je bila i bit će samo borba za fotelje. Sigurna sam da se ZERP neće primjeniti od 01.01. Iako sam ja ZA. Ako smo kako kažu svoji na svome, onda imamo pravo svoje i štititi. Ako ne dreknemo . neće mas ni ćuti. A što bi izgubili sa kasnijim ulaskom u EU? Odo sad i ja u politiku iako mi ne leži!

Ja bi samo molio da mi se pojasni na koji se način došlo do izjednačavanja ovog pozivanja na poštivanje Ustava i zaštitu nacionalnog interesa sa izjavama poput one nadbiskupa Bozanića iz osmog mjeseca ove godine u kojoj se antifašizam izjednačava sa nacizmom i fašizmom... Crkva ne smije šutjeti, bez obzira svidjelo se to što govori nekome ili ne.. ali onda treba biti spremna na to da će izjave koje su neutemeljene i u konačnici neistinite dobiti odgovor..

pa crkva je duhovna organizacija.... al duhovno bez svjetovnog, tj civilnog ne predstavlja ništa... ona je tu da da neke smjernice, kao vrhovna moralna vertikala katolika.... ne vidin šta tu koga ima smetat...
gledaj na nju ka na nevladinu organizaciju...

O, Rex, pa nisam ja rekla da Crkvi ne treba replicirati, samo da je ne treba ušutkavati. Istina je da Crkveni velikodostojanstvenici nekad i na replike gledaju kao na ušutkavanje, ali to nije isto, baš kao što mnogi poistovjećuju komunizam i antifašizam što opet nije isto.

Crkva smo svi mi koji smo kršteni i koji ljubimo Boga. I itekako imamo pravo reći svoje mišljenje. Žalosno kako si mnogi od nas uzimaju za pravo zabranjivati drugima iznošenje vlastitog mišljenje. Gdje je tu demokracija o kojoj svi toliko pričamo?

@natuknica: ti nisi, ali post povlači paralelu između izjava na koje su dane reakcije i ove na koju nije dana reakcija... a komentar je bio usmjeren na post u kojem autor, iako završava zaključkom neka kritičari kritiziraju a Crkva govori, negativne reakcije na izjave dane od crkvenih dužnosnika (možda krivi termin ali ajde) poistovjećuje sa "zabijanjem Crkve u sakristije" i popisima vjernika nakon polnoćke... I sada ćete mi na kraju reći da u Hrvatskoj postoji netko tko Crkvi brani da iznese vlastito mišljenje.. Mislim da se treba malo realnije sagledati ovaj post - prema njemu ako ja kažem da Crkva nije bila u pravu i kritiziram njezine postupke ili izjave najednom me se proglašava nekim tko zabranjuje tuđe mišljenje, antidemokratom skrojenim po šabloni socijalističkih komesara i NKVD-ovaca... Ja vas sada pitam tko kome u tom slučaju brani slobodu izražavanja i uistinu podupirem dijeteljubavi u upitu: Gdje je tu demokracija o kojoj svi toliko pričamo?

 

Mislim da od svih koji pišu blogove najbolje poznajem Vicu Vukojevića. Upoznao sam ga kad sam došao kao mladi student u Beč na studij dirigiranja. Vice je bio već u Beču i pokušavao dobiti neku austrijsku stipendiju za nastavak pravnog studija kojeg je započeo u Zagrebu. U vrijeme kad sam ga upoznao 1965/66. učio je njemački. Bio je izvanredno simpatičan i dobroćudan mladić. Doduše 10 godina stariji od mene (rođen 1936) ali to je bilo lako objasniti njegovim boravcima u zatvorima zbog politike.

Nakon izvjesnog vremena Vice Vukojević se preselio u Pariz jer mu se tamo otvarala prilika za studij na jednoj elitnoj pravnoj školi.

Do tada je Vice imao impresivnu biografiju protujugoslavenskog i protukomunističkog borca. Uz izbacivanje iz gimnazije, uz kaznu zatvora na Grguru bio je jednom na cesti otet (otela ga je udba) i strahovito mučen u jednom od udbinih tajnih zatvora mislim u potkrovlju današnjeg ministarstva kulture. Zbog te otmice Vice je podnio tužbu sudu, i nekoliko godina kasnije, uspio ju dobiti parnicu te čak dobiti odštetu koju smo onda potrošili na proslavu u Vinodolu 1970/71. Kad sam 1970 god. putovao u Pariz u društvu Šime Đodana i Danila Pejovića odsjeo sam u studentskoj sobi Vice Vukojevića u potkrovlju neke zgrade u studentskoj četvrti. Vice je bio dobar domaćin i slikao me je na svakom koraku. Te snimke su se pojavile kao dokaz protiv mene u famoznom filmu o Bruni Bušiću 1992.god. Moram napomenuti da Vice nije nikad u životu bio politički emigrant kao što se to često navodi. Uvijek je putovao s jugoslavenskom putovnicom.

Tijekom 1971. Vice je još studirao u Parizu ali se pred kraj godine odlučio na put u USA. Ponovo se pojavio na vratima našeg stana u Zagrebu nekoliko dana nakon Karađorđeva. Nije imao gdje odsjesti i pitao je da li bi mogao odsjesti kod nas. Mogao je. Ali, na aerodromu su mu kod ulaska u zemlju zaplijenili neke filmove koje je snimao tamo gdje je bio, pa ga je udba pozvala da tog dana poslije podne dođe k njima da zajedno pogledaju te filmove. Otišao je uz napomenu da će doći navečer. Nije došao jer je uhapšen i odsjedio , mislim, dvije godine.

Nisam ga vidio 18 godina, jer sam ja koji mjesec kasnije otišao u emigraciju. No negdje 1973. javila se moja mama. Opet je bio Vice na našim vratima, opet nije imao kamo nakon izlaska iz zatvora i opet je molio da ga mama primi na stan. Uz moj pristanak mama ga je primila. Uskoro mu se u tom istom stanu pridružio i Bruno Bušić jer ni on nije imao kamo otići nakon izlaska iz zatvora. Mama ih je hranila, kako je to ona nazivala, brinula se da frižider bude uvijek pun. No kako su kod Vice i Brune odsjedali mnogi bivši zatvorenici, to je prešlo mamine financijske mogućnosti. Tako smo moja supruga i ja u Muenchenu počeli navečer čistiti urede kako bi se domogli dodatnih prihoda pa da možemo slati u Zagreb za troškove svih poznatih i nepoznatih koji su odsjedali u našem stanu.

Stanujući kod nas, Vice je uspio završiti pravo, oženiti se i dobiti četiri sina. Sva četiri su mu se rodila dok su stanovali kod nas. Bruno je već 1975. otišao u emigraciju a mama se preselila svojim sestrama pa su Vukojevići imali cijeli stan na raspolaganju. (Pa su se doselile i Vicine šogorice jer ni one nisu imale kamo).

Moja mama je bila jednom kod nas i pričala nam je kako Vice teško živi i da se prehranjuje prodajući slike koje je sam navlačio nekom meni nepoznatom tehnikom na drvenu podlogu. Meni je palo na pamet da iskoristimo obitelj(što je uvijek u takvim situacijama najbolje). Moj tetak Branko Požega bio je direktor zajedničkih poslova INA-. I dobio je zadatak da nađe posao Vici. Nije ga mogao zaposliti u INA-i ali je napravio deal s Zlatkom Tomčićem. Tomčić je zaposlio Vicu u (mislim) Stanogradnji a moj tetak je zaposlio Tomčićevu ženu u INA-i. Ubrzo je Vice dobio stan, a kako smo imali mnoštvo veza, ne samo preko moje mame, doznao sam da je sagradio i vikendicu na Pašmanu da ima pred vikendicom i malu brodicu.

Kad sam se 1990.god. nakon 18 godina izbivanja za prve demokratske izbore vratio na tjedan dana u Hrvatsku, prvo sam otišao na grob moje mame, zatim na grob kardinala Stepinca te mojoj obitelji.

U tijeku godina Vice je s mojom obitelji stvorio prijateljske veze te je i on došao na veselje koje je vladalo kod mojih. No to nije bio isti Vice kojeg sam poznavao do 1971.

Bio je sada zagriženi hadezeovac. Njegovi sinovi su provodili slobodno vrijeme slušajući snimke predizbornih govora dr.Franje Tuđmana. Bio sam kod Vice na ručku na sam dan izbora. Za vrijeme ručka naišao je brat Vicine sestre Mijo Jukić, koji je bio na listi Koalicije. Izbacili su ga iz stana. (Danas je Mijo Jukić isto tako zagriženi hadezeovac na visokom položaju u Privrednoj banci)

Vicu više nisam poznavao i naši susreti su bili sve rjeđi. No dogovarao sam s njim, kao pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, moj odlazak na bojište.

Sve to, i stanovanje kod mene, i moju obitelj i moj odlazak na bojište Vice će kasnije prikazivati drugačije, doslovce popljuvati, uvijek tako da me što više ocrni u javnosti. Kako je došlo do toga?

Kad sam preuzeo zapovjedništvo u Topuskom uvidio sam strašnu istinu. Za rat ništa nije bilo pripremljeno. Nikakve linije opskrbe. pa ni najnužnijim namirnicama. Nije bila organizirana ni zdravstvena ni bilo kakva druga zaštita. Sve je bilo prepušteno zapovjednicima na terenu i njihovoj snalažljivosti. Ogorčen time dao sam krajem kolovoza 1991. Nedjeljnoj Dalmaciji intervju u kojem sam opisao stanje i rekao da HDZ treba što prije skinuti s vlasti.

Tu je bilo gotovo između Vice i mene. Nismo više progovorili ni riječi. Ali je zato Vice postao predsjednikom Saborske Komisije za žrtve rata. To mu je otvorilo mogućnosti osvete.

Dao je jednoj grupi klevetnika i štetnika da snime tobože film o Bruni Bušiću, ali zapravo da u filmu prikaže mene kao doušnika udbe koji nije ništa drugo radio neko cinkario najbolje prijatelje. I to, kako je tada tvrdio Tonči Vrdoljak, od moje 14 godine. Skrpili su neku dokumentaciju koja u stvari pokazuje da su špijunirali mene, a ne ja nekog drugog, no to nije i tako bilo važno. Ni korumpiranom pravosuđu.

Pobunili su Filharmoniju protiv mene. Pojedinci su od HDZ-a brifirani što trebaju reći protiv mene i ostao sam bez posla. Vice se pobrinuo da nigdje, baš nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti posla a hrvatska diplomacija je to učinila u inozemstvu.

Dakle Vice je mene 1992. u stvari moralno ubio, živog me zakopao.

Često se zaboravlja da je Vice Vukojević natjerao na ostavku i prvog ministra kulture u Republici Hrvatskoj akademika Vlatka Pavletića pokazujući u Saboru jedan udžbenik koji već davno nije bio u uporabi. Samo to Pavletić nije tog časa znao.

Ostale svinjarije Vice Vukojevića su poznate. Mnogi su me nagovarali da ga tužim sada kad je bez imuniteta (svih ovih godina od 1992. štitio ga je neki imunitet). No kako moje tužbe zbog kleveta iznesenih u filmu o Bruni Bušiću emitiranom na HTV-u 16.10.1992.god. do danas nisu riješene, nije mi ni na kraj pameti da ga sad tužim i provedem idućih 15 do 20 godinama povlačeći se po sudovima.

Dakle, svo pravničko iskustvo Vice Vukojevića koji je diplomirao pravo u 40.-toj godini života sastoji se iz iskustva koje je stekao u Stanogradnji.

Iskreno govoreći ne vjerujem u optužbe o silovanju. Ali mi predstavlja zadovoljstvo što znam da Vicina žena u to vjeruje. (Malo zadovoljstva mora ostati i za mene)